Menjacnice VIP
Plaćanje računa

Finansijski skandali

Prevare koje su obeležile početak XXI veka

Enron

Enron je osnovan 1986. godine spajanjem HNG i InterNorth-a i postao je kompanija za eksploataciju nafte i prirodnog gasa. Početkom devedesetih imao je udeo u gasovodu dugom 4.100 km u Argentini i započinjao je poslove sa energentima širom sveta. Godine 1994. magazin Fortune rangirao je Enron na prvo mesto u okviru nove kategorije, gasovodi, a na 39. mesto na listi „Najcenjenije kompanije u Americi“. Devedestih,  Enron je rapidno širio svoju poslovnu strukturu na proizvodnju energije, brz Internet i u finansije. 31.12.1996. godine akcije Enrona su iznosile 21 7/16 (prilagodjene za deljenje), a 31.12. 2000. godine skočile su na 83 1/8. Akcije Enrona su 2001. godine doživele dramatičan pad, a na listi najuspešnijih kompanija, sa prvog, Enron je dospeo na 523. mesto prema kriterijumu korišćenja kompanijske aktive i 521. mestu prema kriterijumu fiskalne jačine. Skiling je podneo ostavku posle šest meseci na poziciji generalnog direktora, dok je jedan od direktora Enrona, Kliford Bakster, izvršio samoubistvo.

Enron je svoju kriminalnu radnju i nepravilnu računovodstvenu praksu sprovodio kroz veliki broj vanbilansnih entiteta posebne namene (Special purpose entity - SPE) čime se kroz vanbilansnu evidenciju manipulisalo sa 40 milijardi dolara duga. Ispravna računovodstvena praksa nalagala je da SPE budu tretirani, ne kao vanbilansni, već kao konsolidovani, jer ni po pitanju kontrole, ni po pitanju finansiranja nisu bili nezavisni. Enronovo priznanje da je 1.2 milijarde dolara duga bilo prikriveno kroz prepravljanje finansijskih izveštaja devalviralo je njegov kredibilitet – kod poverilaca, investitora i najšire javnosti. Enronove transakcije sa Raptorima (SPE) učinjene su sa namerom da se izbegne porez, svaka isplata od Raptora ili sličnog SPE nije se računala kao prihod. Namena SPE bila je da se poboljša izgled finansijskog zdravlja korporacije, ali nisu imali nikakvu legitimnost. Da je vrednost akcija nastavila da raste, SPE bi bili dobro finansirani, a dug bi se tokom vremena verovatno smanjio pravim plaćanjima. Medjutim, to se nije desilo. Obzirom da su SPE prikrivali dug Enrona, on je u javnosti mogao da bude privlačan za potencijalne investitore. I kada su direktorima Enrona predočeni zloslutni interni izveštaji o finansiranju Enrona, oni su i dalje na konsultacijama sa analitičarima Enron predstavljali kao profitabilnu kompaniju. Enronov trik sa SPE bio je umnogome sličan Planu Ponci.

Enronovo priznanje da je 1.2 milijarde dolara duga bilo prikriveno kroz prepravljanje finansijskih izveštaja devalviralo je njegov kredibilitet – kod poverilaca, investitora i najšire javnosti.

Revizorska kompanija Arthur Andersen bila je zadužena za reviziju Enrona. Tokom mnogih diskusija zaposlenih u Andersenu razgovarano je o SPE, ali nikada nije takva praksa stvaranja vanbilansnih entiteta sprečena, šta više, u stvaranju  nekih SPE učestvovala je i sama revizorska kompanija. Posle sastanka 6.2.2001. godine sastavljena je lista šta treba uraditi u vezi sa Enronom, ali nijedna stavka se nije ticala računovodstvenih postupaka u SPE ili korigovanja finansijskih izveštaja. Andersen je od Enrona dobio 2000. godine 25 miliona dolara za usluge  revizije, a 27 miliona dolara za konsultantske usluge. Za strukturiranje Raptora i LJM, Andersen je dobio još milion dolara. U telefonskoj konferenciji službenici Andersena izrazili su zabrinutost oko nezavisnosti imajući u vidu visinu nadoknade. Medjutim, Andersenove računovođe su smatrale da iznos nadoknada ne kompromituje njihovu nezavisnost jer priroda tih usluga je važnija, pa je etička zabrinutost otpala. Ali pogrešili su, jer su primenili pogrešan etički standard. Oni su povukli irelevantnu razliku između iznosa i prirode nadoknada. Odluka o prestanku angažovanja morala je biti doneta. U Pauersovom  izveštaju pisalo je: „Taj nagon da se izbegne izlaganje u javnosti, zajedno sa značajem transakcija za Enronove bilanse uspeha i stanja, trebalo je da upozori više rukovodstvo, kao i eksterne revizore i advokate Enrona. Nažalost, to očigledno nije bio slučaj“.

Andersen 23.10.2001. godine donosi odluku o uništavanju dokumenata koji su se odnosili na Enron. Tone papira koje su se ticale revizije Enrona odmah su uništene, a mašina za fizičko uništavanje dokumenata radila je bez prestanka. Deset velikih kamiona natovarenih Enronovom dokumentacijom poslato je u Hjuston da bi se tamo uništila. I fajlovi vezani za  Enron sistematski su uklanjani iz računara. SEC (Američka komisija za hartije od vrednosti) je 31.10.2001. godine pokrenula formalnu istragu protiv Enrona, a 9.11.2001. godine Andersen je obustavio fizičko uništavanje dokumenata kada je pozvan da svedoči na sudu. Revizorska kompanija je 14.3.2002. godine optužena za opstrukciju pravde. Do maja 2002. godine izgubili su više od 500 klijenata čiju se reviziju vršili u prethodnoj godini. Dana, 14.6.2002. godine kompanija Artur Andersen  je proglašena krivom i izrečena joj je zabrana revizije javno registrovanih klijenata kod SEC-a. Velika petorka svela se na Veliku četvorku.

Dejvid Dankan, vodeći revizor firme Arthur Andersen zadužen za Enron, izjavio je u aprilu 2002. godine da se oseća krivim zbog uništavanja dokumentacije vezane za Enron. Zbog kovanja zavere da počini prevaru i pranje novca Koper je priznao krivicu u avgustu 2002. godine. Time je izgubio 12 miliona dolara od nepoštenih radnji sa SPE jedinicama. Endrju Festou u oktobru 2002. godine optužen je po osnovu 78 tačaka optužnice i računi su mu zamrznuti. Festou je priznao krivicu po dve tačke optužnice, 13.1.2004. godine. Osudjen je na 10 godina federalnog zatvora. Njegova žena Lea osudjena je na godinu dana zatvora za utaju poreza. Džefri Skiling i Rik Kozi optuženi su 21.2.2004. zbog odgovornosti u čitavom slučaju Enron, a 7.7.2004. godine optužen je i Kenet Lej. Kompaniji Andersen je oduzeta dozvola da vrši reviziju javnih korporacija SAD-a.

Parmalat

Parmalat je bila osma po veličini industrijska grupa u Italiji, neprikosnoveni džin na tržištu mlečnih i prehrambenih proizvoda. Zapošljavala je oko 30.000 ljudi i zauzimala pola tržišta mlečnih proizvoda u Njujorku i na jugoistoku SAD. Kalisto Tanzi je kompaniju osnovao 1962. godine, u gradiću Kolečio u blizini Parme. "Mleko iz Parme" ubrzo je počelo da se prodaje u gradovima širom Italije, a sa uvođenjem tetrapaka i tehnike spravljanja dugotrajnog mleka, učvršćuje svoje pozicije i u svetu. Do 90-tih godina firma je proširila svoju proizvodnju na jogurte, povrće, voćne sokove, peciva i mineralnu vodu. Početkom 90-tih "Parmalat" je već imao ozbiljne finansijske poteškoće, i Tancijevi su 49% kompanije pretvorili u akcije i pustili ih na berzu, kako bi se spasili bankrotstva. U akcije ukupne vrednosti oko dve milijarde evra zaposleni u firmi i drugi obični ljudi ulagali su svoj ušteđeni novac, misleći da će tako sebi osigurati lepu penziju. Danas te akcije praktično ne vrede ništa.

Pismo Bank of America kojim se potvrđuje da je Bonlat, Parmalatova filijala na Kajmanskim ostrvima položila depozit od oko 4 milijarde dolara pokrenulo je lavinu događaja koji će završiti restrukturiranjem moćnog giganta. Naime to pismo je falsifikat napravljen pomoću skenera i kopir mašine. Bivši direktor Parmalata Fausto Tona lično je koristio novac iz filijale u Luksemburgu i priznao je da je korporacija uzimala mito od dobavljača. Decembra 2003. godine isplivali su prvi problemi Parmalata, u vezi sa plaćanjem obveznica od 150 miliona dolara. Problemi su dostigli vrhunac kada je korporacija vodeći se “metodom  crne rupe” evidentirala 3.9 milijardi dolara u gotovini koji nisu postojali. Bank of America je izjavila da  takav račun Bonlata kod njih ne postoji. Sud u Parmi je Parmalat proglasio nesolventnim i dodeljen mu je stečajni upravnik 27.12.2003. godine.

Problemi su dostigli vrhunac kada je korporacija vodeći se “metodom  crne rupe” evidentirala 3.9 milijardi dolara u gotovini koji nisu postojali.

Neuspesi nekoliko revizorskih kompanija našli su se u središtu skandala. Tri revizorske kompanije vršile su statutarnu reviziju Parmalata: Hodgson Landau Brands (Italija) 80-ih godina XX veka, Grant Thorton SpA od 1990. do 1998. godine i od 1999. godine Deloitte & Touche kao glavni revizor i Grant Thornton kao sekundarni revizor. Kada je skandal Parmalata izašao na videlo Grant Thorton nije imao odgovor na zahteve za informacijama i pitanjima koje je javnost zahtevala. Od 1990. do 2003. godine Parmalat se zaduživao kod banaka, a garancija su mu bili prihodi od fiktivne  prodaje trgovcima na malo. Kalisto Tanzi i grupa saradnika i advokata prepravljali su poslovne knjige kako bi nestao dug, prebacujući ga na povezana preduzeća sa sedištem u zemljama poreskog raja. Uzimajući u obzir obim prevarnog računovodstva nejasno je kako revizorske kompanije sa visokom reputacijom nisu bile u stanju da otkriju takve kriminalne radnje. Na sudu u Milanu 18.12.2008. godine Kalisto Tanzi je osuđen na 10 godina zbog davanja lažnih informacija regulatoru za finansijske berze i manipulisanja na tržištu, a sud u Parmi 9.12.2010. godine osudio je Tanzija na 18 godina zatvora, a po optužbi za lažno bankrotstvo i kriminalno udruživanje.

WORLD COM

WorldCom je primer koji pokazuje koliko se (ne) može postići kreativnim računovodstvom. Zbog potrebe da se održi stalni rast i razvoj kada je telekomunikaciona delatnost bila u oštrom padu, posegnuto je za jednostavnim računovodstvenim prevarama koje su kulminirale kapitalizacijom troškova  perioda.

WorldCom je nastao raspadom AT&T u obrnutom smeru, a uslov za raspad je to što je AT&T učinila raspoloživim za lizing svoje medjunarodne linije po značajnim diskontima. Berni Ebers je osnovao kompaniju LDDS i video mogućnost za brzu zaradu. Ebers je prethodno bio mlekar, barmen, obezbedjenje, prodavac automobila, vozač kamiona, predradnik i košarkaški trener u jednoj srednjoškolskoj ekipi. Da bi se zaradilo, bilo je neophodno postići ekonomiju obima. To je podrazumevalo kupovinu izrazito skupe opreme za telefonske centrale kako bi se pružile usluge poslovnim i javnim agencijama. Uspešna strategija koja je rezultovala brzim rastom bila su sticanja i spajanja na osnovu vrednosti akcija kada je 1989. godine počela sa kotiranjem na NASDAQ-u. Početkom devedesetih LDDS kompanija učinila je značajna sticanja kao što su Mid-American Communications, AmeriCall, FirstPhone, Advanced Telephone, World Communications, Dial-Net, TRT i Metromedia sa Resurgens-om i kompanija je već nazvana WorldCom i predstavljala je primer neverovatno brzog uspona. 1995. godine WorldCom je kupio Willams Telecom za 2.5 milijardi dolara, 1996. godine MFS za 12.4 miliona dolara i  Intermedia 2001. godine za 6 milijardi  dolara. Uspon za romane završio se zbog slabljenja telekomunikacione industrije, gubitaka klijenata zbog propasti dot.com-a i neuspelog spajanja sa Sprintom. U 2002. godini u finansijskim izveštajima WorldCom-a nalazilo se 30 milijardi dolara prihoda, 104 milijardi dolara imovine i bilo je oko 60.000 zaposlenih. Propast spajanja sa Sprintom doveo je do dramatičnog pada akcija, a već u martu 2002. godine SEC je započeo istragu o mogućim nepravilnostima. Majsko izdanje časopisa Forth Worth Weekly doneo je intervju sa licem koje je navodno dobilo otkaz jer se žalilo na nepoštene radnje (da se do kraja 2001.godine ne plaća prodavcima i nepropisne reklasifikacije na investicionim projektima) u okviru WorldCom-a. Ebers je podneo ostavku na mesto generalnog direktora u aprili 2002. godine, a u junu iste Sintija Kuper izvestila je Komitet za reviziju da u WorldCom-u postoji rasprostranjena računovodstvena kriminalna radnja za koju je odgovorno rukovodstvo. Posle toga, akcije kompanije WorldCom-a bile se vredne svega nekoliko penija po akciji. Na kraju, 21.7.2002. godine WorldCom je podneo zahtev za proglašenje stečaja u skladu sa poglavljem 11 Zakona o stečaju  SAD. Već tada je revizorska kompanija Andersen prestala da postoji. Na martovske ide [1] 15.3.2005. godine Ebers je osudjen za kriminalnu radnju zavere i lažno evidentiranje, a uredništvo Wall Street Journal-a iznelo je mišljenje da je ova presuda lekovitija za korporativno računovodstvo od čitavih SoXa propisa. Od zvezdanih nebesa do skandala i brzog pada, bilo je razumljivo da WorldCom  malo uspori i da će cena akcija doživeti pad, ali takav krah niko nije očekivao. Šteta je načinjena i investitorima i nacionalnoj ekonomiji kao rezultat nepoštenja, lažnog prikazivanja, protivzakonitih računovodstvenih postupaka i totalnog odsustva profesionalizma i integriteta pripadnika računovodstvene i revizijske profesije koji su bili zaduženi za WorldCom.

Ebers je podneo ostavku na mesto generalnog direktora u aprili 2002. godine, a u junu iste Sintija Kuper izvestila je Komitet za reviziju da u WorldCom-u postoji rasprostranjena računovodstvena kriminalna radnja za koju je odgovorno rukovodstvo.

Uzrok kriminalne radnje treba tražiti u kriterijumu za preduzeća iz telekomunikacione delatnosti da odnos izmedju  troškova i prihoda treba da iznosi 42% (E/R=42%) koji je propisan od strane analitičara. WC je ekonomiju obima ostvarivao preko većeg pristupa telekomunikacionih linija putem lizinga tj. linijskih troškova. Dok je rasla tražnja, strategija širenja je funkcionisala, ali kada je tražnja pala, pojavila se dilema. Povlačenje iz lizinga vuklo je kaznene provizije, a sa druge strane odnos E/R morao je ostati 42% da bi se sačuvala vrednost akcija. To je izazvalo veliki pritisak na zaposlene na svim nivoima. WC je održao svojih 42% E/R odnosa pomoću niza protivpravnih ili sumnjivih praksi: nepropisno deblokiranje vremenskih razgraničenja (od drugog kvartala 1999. do kraja 2000. godine); prethodni automatski unosi sa vrha dokumentovanog prihoda, evidentirani kao „nerasporedjeni korporativni“ prihodi (počev od četvrtog kvartala 1999. godine); pristup „smanjivanja dispariteta“ u svakodnevnom donošenju računovodstvenih odluka (počev od drugog kvartala 2001. do kraja 2002. godine); i konačno, a i najsmelije, kapitalizacija troškova perioda (počev od trećeg kvartala 2000. godine).  Majers je iz nepropisnog deblokiranja vremenskih razgraničenja izvukao 3.3. milijarde dolara i time smanjio troškove perioda i analogno, povećao prihod, da bi time podržavao odnos E/R. Povećanjem prihoda jednostavnim upisivanjem brojeva u računima prihoda je praksa WC bez imalo „šlifa“ i finesa. Sumnjivi prihodi su knjiženi kao korporativni nerasporedjeni prihodi i bili su u milionima ili desetinama miliona dolara. Pojavljivali su se na kraju meseca kojim se završava kvartal u ukupnom iznosu od 2 milijarde dolara (izmedju 1999. i 2000. godine). „Popunitit praznine“ je još jedna sumnjiva praksa WorldCom-a čiji je cilj smanjiti disparitet izmedju planiranog i ciljanog prihoda, a radi ispunjavanja eksternih planova rasta. To je veštački stvorilo oko milijardu dolara sumnjivih prihoda. Flagrantno kršenje računovodstvenih pravila od strane WC jeste kapitalizacija troškova perioda od 2001. godine. Lizing se može kapitalizovati ukoliko korisnik preuzme koristi, rizik i finansijsko opterećenje vlasništva. To nije slučaj sa lizingom telekomunikacionih linija, pa se tretira kao operativni trošak što je WC i radio dok računi vremenskih razgraničenja nisu bili iscrpeni, pa je odnos E/R na drugi način moralo održati. U 2002. godini Saliven je odlučio da troškove perioda za nedovoljno iskorišćene linije treba kapitalizovati. Uverljiv argument za ovaj postupak nije postojao, a Saliven je, kada je kriminalna radnja isplivala u javnost, dao pisani iskaz da je računovodstvena praksa u potpunosti bila ad hoc (!). Korigovanje troškova perioda nije imalo veze sa nedovoljno korišćenim kapacitetom već sa održavanjem odnosa E/R na nivou od 42%. Učinjene kapitalizacije nasumično su raspodeljene po bilansu stanja, a Saliven sa eksternim revizorom nije uopšte raspravljao o promeni računovodstvenog postupka.

Revizorska kompanija Andersen doživela je neuspeh u pogledu očuvanja nezavisnosti i dužne pažnje u slučaju WorldCom-a. Andersen je Komitetu za reviziju WorldCom-a izjavio da sebe smatra „posvećenim članom tima“ kompanije WorldCom. Ova fraza upućuje na zastupničku ulogu Andersena što je neprikladno za poziciju nezavisnog revizora. Od 1999. do 2000. godine WorldCom je isplatio Andersenu 7.8 miliona dolara  za usluge revizije i oko 50 miliona za druge usluge, uključujući i poreski konsalting. Andersen je predložio Komitetu za reviziju WorldCom-a reviziju zasnovanu na kontrolama, koja se u velikoj meri oslanja na sistem interne kontrole, za čiju pouzdanost je odgovorno rukovodstvo. U odnosu prema WorldCom-u nije bilo potrebnog profesionalnoj skepticizma jer je Andersen koristio softver koji je davao rezultat da je WC klijent samo sa visokim rizikom. Partneri Andersena su ipak WC proglasili klijentom maksimalnog rizika, ali je Andersen propustio da učini korake koje zahteva klijent maksimalnog rizika. Andersen je nekoliko puta uzastopno zahtevao pregled računa glavne knjige ali je rukovodstvo svaki put te zahteve odbijalo. Ali ostaje nejasno kako je Andersen onda mogao da daje pozitivan izveštaj o reviziji WorldCom-a kada nije imao pristup računima glavne knjige. U oktobru 2000. godine zaposleni u WorldCom-u je izjavio britanskoj filijali Andersena da mu je bilo naredjeno da deblokira vremenska razgraničenja od 33.6 miliona dolara, što je prouzrokovalo manjak u vremenskim razgraničenjima. Internu reviziju WorldCom-a smatraju junakom u krahu ove tehnološke kompanije. Medijska pažnja bila je usmerena ka njima, a načelnica odeljenja Sintija Kuper proglašena je od magazina Time za ličnost 2002. godine. U maju i junu 2002. godine Kuperova i saradnici vršili su reviziju kapitalnih troškova, ali u kasnim satima da ne bi bili sumnjivi. Identifikovani su ogromni okrugli iznosi kapitalizacije, pa su se obratili Komitetu za reviziju i tako je kriminalna radnja izašla na videlo. Medjutim ni interna revizija nije bila bez greške. U decembru 2001. godine započeto je sa revizijom kapitalnih troškova. Kada je odeljenje za izveštavanje o kapitalu dostavilo izveštaj, u koji je slučajno ili greškom uključeno negativno korigovanje od 2.3 milijarde dolara pod zaglavljem „korporativno“, interna revizija je u konačnom izveštaju izostavila tih 2.3 milijarde dolara jer se zadovoljila objašnjenjem koje je čula. Tada je propuštene prilika da se istraži trag koji je direktno stavljen pred internu reviziju.

Berni Ebers je 22.9.2005. godine osudjen na 25 godina federalnog zatvora za kriminalnu radnju zavere i podnošenja lažne dokumentacije kod regulatornih organa. Porota je zaključila da je Ebers imao najveći motiv jer je veliki deo njegovog bogatstva bio vezan za akcije WorldCom-a. Trenutno se nalazi na odsluženju kazne u Luizijani. Skot Saliven je postao državni svedok protiv Ebersa, pa iako je bio mozak kriminalnih radnji, dobio je relativno malu kaznu od 5 godina. Majer i Jejts su osudjeni na po godinu dana zatvora, a Beti Vinson, rukovodilac odeljenja za računovodstvo, osudjena je na 5 meseci zatvora i 5 meseci kućnog pritvora. Sudbina Andersena je u to vreme već bila poznata, slomom Enrona, prestao je da postoji. A Sintija Kuper, ličnost 2002. godine prema magazinu Time, radila je kao savetnik u PCAOB i tražena je kao javni govornik.

[1] Čuvaj se martovskih ida, upozorio je vidovnjak Cezara, nad kojim je isti dan izvršen atentat, a na martovske ide 1917. godine abdicirao je car Nikolaj II Romanov.